Eho

Aleksandar Gazibara

Probudio sam se u prostoru koji mi je stran. Svetlost dolazi odnekud, soba kao da sama sija. Zidovi su beli i prazni. Bez prozora. Bez traga da je iko ovde ikada bio. Nema zvukova. Znam da sam bio bolestan. Jasno se sećam. Kao i kreveta s metalnim stranama, braunile, mirisa joda.

Ne sećam se da sam zaspao, ali evo me sada. Na stolu ispred mene je tablet. Pitam se da li je tu zbog mene? Uzimam ga i kucam:

"Zdravo?"

Trepćući kursor zastane. I onda — rečenica. Na ekranu piše:

[Bluehorizon chat open].

"Ćao, deda."

S druge strane je moj unuk? Zbunjeno prebiram po sećanju. Poslednji put sam ga video kad je bio dete, a sada mi se obraća preko ekrana.

"Nikola, sine... baš si porastao."
"Ha ha, deda, da, rastem svaki dan. Kako si?"
"Hm, dobro." rekoh, još uvek pokušavajući da se potpuno saberem.
"Deda, oduvek sam želeo da te pitam, kako glasi vokativ tvog imena? Kako tebe ljudi zovu, Vide?"
"Ha! Dugo me niko to nije pitao. Kad me zovu, kažu: 'Vide, dođi.' A kad me nema — onda nema ni vokativa."
"A da li znaš koliko mi je godina?"
"18."

Broj mi se pojavio jasno, i bez napora.

"Deda, ja tebe zapravo ne poznajem. Mislio sam da malo razgovaramo o tebi."

Zastao sam. Pažnja je trebalo da mi prija, ali osetih se kao da sam na granici nepoznatog.

"O meni? Pa... ne znam odakle da počnem. Šta želiš da znaš?"

Oćutasmo kratko.

"Pa ne znam, ispričaj mi bilo šta."

"Evo” rekoh konačno, “Sećam se letnjeg dana kada si kao mali jurio po dvorištu na svom plavom triciklu. Tvoj otac je stajao kraj kapije, a Anja nam je mahala iz kuhinje."
"Deda... ja nikad nisam imao tricikl."
Nešto u meni se steglo. Bio sam siguran da se dobro sećam.

"Bluehorizon, memory edit – obriši podatak o triciklu", odlučno otkuca Nikola.

[Bluehorizon] Memory updated.

"Deda, znaš li šta znači 'Bluehorizon'?"

[BH-VID347] thinking and formulating reply.

"To si već pitao, zar ne? Nisam ti odgovorio? Čekaj... zar nisi upravo rekao isto?"
"Nisam, deda. Ovo je prvi put."

Osetih da gubim tlo pod nogama. Tanke niti realnosti spontano su se rasule.

"Deda, šta si ti voleo da radiš?"
"Sviđa mi se kurziv, u odnosu na ono što nisam voleo, misliš? Voleo sam... da lutam po Dorćolu. Tu tišinu koja je moguća samo u zoru. I onu malu pekaru na ćošku... kako se zvala? Da li uopšte i dalje postoji?"

"Postoji! Često smo mama i ja prolazili tuda."

Nasmejah se. Ili sam to pomislio.

"Deda, moram na faks. Nastavićemo!" reče Nikola, pa doda:
"Bluehorizon, archive session. Update profile BH-VID347."

Na ekranu su se pojavili redovi:

Saving chat (date: 06/06/2045 @12:30PM) - DONE.
Updating user profile (BH-VID347) - DONE.
Session closed.

Pozdrav u budućnost

Nikola je nedavno napunio osamnaest. Taj jubilej je više značio njegovim roditeljima, Anji i Damjanu, nego njemu. Insistirali su da tim povodom dobije poseban poklon. Neko vreme se opirao, a onda rekao da želi Kawasaki – naravno električni, sa AI riding asistentom.

Anja nije bila oduševljena tim izborom, ali ga je Damjan podržao. Dobio je zeleno svetlo, njegov rođendanski poklon će biti motor. Još jedan događaj obeležio je te dane: ozbiljan mejl od advokata Martinovića. Obavestio je Nikolu da je njegov deda, Vid, sastavio testament koji se tiče samo njega. Martinović je predložio da se čuju putem video poziva, gde će mu sadržaj biti pročitan.

Danas je bio taj dan.

“Nikola, dobar dan.”
“Dobar dan…gospodine Martinoviću.” reče Nikola vidno zbunjen i s isčekivanjem.
“Bez brige, ovo neće dugo trajati. Testament je jednostavan. Tvoj deda ti je ostavio svoju Bluehorizon repliku, s jednim pravilom: možeš da mu pristupiš kada postaneš punoletan i jednom kratkom porukom:

"Nikola, šaljem ti pozdrav u budućnost!”

Nikola je zaćutao, preplavljen emocijama. Javio mu se deda kojeg se jedva sećao, što je u njemu prvo izazvalo iznenađenje, ali odmah potom i dozu straha i neizvesnosti.

“Znam da je ovo zbunjujuće, ali mlad si i brzo ćeš sve shvatiti - ukratko, imaċes priliku da komuniciraš sa virtuelnom kopijom tvoga dede Vida. Stići će ti email od kompanije Bluehorizon sa svim potrebnim podacima. Molim te da za kameru potvrdiš da si sve razumeo i da si saglasan.”
“Potvrđujem,” izgovori Nikola tiše nego što je želeo.



Pristup i instrukcije



BH-VID347 conv. Init.

“Hajde da vidim šta radi deda”, pomisli Nikola. “Kako beše… START CHAT, aha, evo ga!”
„Zdravo, DJEDE!“ otkuca Nikola razdragano.
„Djede? Ok, može i tako“, napisa Vid. „Zdravo, Džoni Makaroni!“
“Hahaha, deda, duhovit si.”
“Da, neki ljudi tako misle”, reče Vid.
“Koje si filmove voleo, deda?”
„Hm... najviše staru školu. Kjubrik, Bergman, ponešto od Finčera. Voleo sam i ono što ostaje neizrečeno.“
„Zvuči mi poznato. Danas su to generativni filmovi: AI glumci, virtuelne scene.“
“Čudno je to kako se svet menja. A da li si nekad gledao stare, prave filmove?”
“Jesam, deda, naravno. Tata me je vodio u bioskop, nisam baš toliko mlad. Žao mi je što s tobom nikad nisam išao.”

BH-VID347 thinking and formulating reply.

“Makaroni, šta si još hteo da me pitaš?”
“Hm, da... više sam konstatovao. Žao mi je što ti i ja nikad nismo išli zajedno u bioskop.”

BH-VID347 thinking and formulating reply.

“Makaroni, koje ti filmove voliš?”
“Dobro, deda, hajde da promenimo temu. A kako je sve to sa tvojom replikom počelo? Nisam te do sada pitao.”

BH-VID347 thinking and accessing meta-narrative.

“Naišao sam na oglas kompanije Bluehorizon pukom igrom slučaja. Nudili su neku vrstu digitalnog zapisa ličnosti. Ne umem bolje da objasnim. Tvoja baka i ja već neko vreme nismo bili zajedno, ali imao sam ustedjevinu. Želeo sam da ti ostavim mogućnost da komuniciramo u budućnosti, na neki način. Imao sam niz seansi sa Bluehorizon AI sistemom kako bih ga trenirao da generiše mene. Zvuči malo nebulozno, haha.”

“Ali, nestao si iz mog života dok si bio živ.”

BH-VID347 thinking and formulating reply.

“Makaroni, šta si još hteo da me pitaš?”
“Deda, kako si ti umro?” upita Nikola bolno shvatajući apsurd takve formulacije.

BH-VID347 thinking and formulating reply.

“Makaroni, šta si još hteo da me pitaš?”

Nikola se uznemireno promeškoljio. Počeo je da naslućuje granicu preko koje replika nije mogla da pređe. Sumnja mu se uvlačila pod kožu. Možda je previše očekivao od ovog digitalnog susreta. Verovao je da će razgovori s dedom pružiti odgovore na sve njegove nedoumice. Sada se to činilo nemogućim. Setio se da postoji opcija čitanja metapodataka.

Nikola: access metadata

[Bluehorizon]: accessing metadata.

Nikola: BH-VID347, uzrok smrti.
Bluehorizon: Karcinom pluća.
Nikola: Koje su još informacije na raspolaganju?
Bluehorizon: Medicinski izveštaj, psihološki izveštaj.
Nikola: Medicinski izveštaj. – hladno otkuca.

Bluehorizon:

Vid Popović, kratki medicinski izveštaj u trenutku završetka replikacije:


Nikola pročita izveštaj sa velikom pažnjom, u šoku i konačno suočen s tragom istine. Posle kratke pauze, nastavi.

Nikola: Psihološki izveštaj

Bluehorizon:

Vid Popović, poslednja psihološka procena u trenutku završetka replikacije:
Dostupne su ograničene informacije; potpuni izveštaj poznat je kompaniji Bluehorizon.
Nikoli se prevrnuo stomak. Shvatio je da o svom dedi nije znao ništa. Niko ga u porodici nikada nije pominjao. Bio je siguran da je sve na neki način povezano: dedina bolest, problemi, porodica koja ga se suštinski odrekla.

Zatišje

Nikola je ostatak dana proveo u svojevrsnoj, samonametnutoj tišini. Odlučio je da privremeno prekine kontakt sa replikom, odložio je telefon i laptop i pokušao da sabere misli. Nedavni događaji iz temelja su uzdrmali njegove predstave o dedi i porodici. Znao je da je na tragu nečega što možda neće biti prijatno, ali bi moglo da otvori sve rane i pruži im priliku da zaista počnu da zaceljuju.

Shvatio je da i sam nosi breme porodičnog ćutanja, nevidljivog pakta i nepisanih pravila. Ipak, osećao je da je nadomak nečega što bi moglo sve da promeni. Sa majkom je oduvek imao prisniji odnos. Otac ga jeste voleo, ali je bio rezervisan i često zamišljen, odsutan u sopstvenim mislima.

Zato je znao da će o svemu morati da razgovara s njom. Nije, međutim, znao kako da taj razgovor počne. Koje pitanje bi moglo da otvori sve o čemu se do tada ćutalo? Misli su mu se smenjivale bez reda. Na kraju je presekao. Sutra će se suočiti sa istinom, bez obzira na sve.



Anja

„Majka...“
„Niki... kikiriki!“
„Hah, nemoj, znaš da me to nervira.“
„Dobro, Nik, šalim se. Spremaš se da kreneš?“
„Da, ali... hteo sam nešto da te pitam,“ reče Nikola, shvativši koliko je sve delovalo jednostavnije juče dok mu se odmotavalo u glavi.
„Hajde, Nikolo, i ja sam malo u gužvi — pucaj!“ reče Anja, još uvek užurbana, dok je Hypercook završavao njen doručak kao i svakog jutra.
„Mama, zašto nikad ne razgovaramo o dedi Vidu?“ konačno izusti.

Anji se ote težak uzdah. Pitanje je bilo na mestu, ali došlo je nenajavljeno i nagovestilo da će ubrzo promeniti sve.

„Sine, da li moramo o tome sada?“ reče, istovremeno shvatajući koliko je taj pokušaj da izbegne razgovor zapravo slab.
„Razgovarao sam sa dedom i saznao neke stvari.“ reče Nikola kao da su mu razgovori sa replikom postali nepobitna stvarnost.
„Molim?!“ reče Anja, skamenjena od neverice.
„Da, izvini — razumem da zvuči suludo,“ reče Nikola. „Pokušaću da objasnim... deda mi je testamentom zaveštao svoj digitalni otisak. Već neko vreme ćaskam sa tom replikom.“
„Nikola, ja ne mogu... zašto? Zašto nam nisi rekao da se to dešava?“ reče Anja, aktivirajući odbrambeni mehanizam ljutog roditelja.
„Mama, nije važno. Bilo mi je neobično, ali nisam tome pridavao veliki značaj.“
„Šta želiš da znaš?“ reče Anja, pokušavajući da kaže što manje.
„Saznao sam dosta o dedi kroz 'razgovor' s njim,“ reče Nikola praveći znak navodnika prstima.
„Ali svaki put kada sam pokušao da ga pitam nešto o sebi, osetio sam neki otpor. Nejasan. Osim toga, deda Vid je svojevrsna tabu tema u kući. Neka vrsta slepe mrlje, zar ne? Od njega ne mogu da saznam ništa više, ali nadao sam se da ću od tebe moći.“
„Nik“ reče Anja tiho, klonuvši, predajući se i prebirajući misli.
„Hajde, sedi... Moram da javim da ću kasniti.“

Anja se dohvati mobilnog telefona i uvežbanim pokretima otkuca poruku.

„Ne znam da li je ‘tabu’ prava reč za to. Tvoj otac i ja... pokušali smo da te zaštitimo. Desilo se nešto — Damjan je izgubio razum.“
„Molim te, reci mi.“
„Tvoj deda je bio narkoman.“
„Da, znam.“

Anja ga pogleda iznenađeno, a zatim nastavi:

„Damjan je, pa možemo reći, ceo život lagao sebe da to nije tako ozbiljno, ali... ja sam znala i pokušavala sam...“ Reče Anja kao da želi da opravda i sebe i Damjana Nikoli.

„Šta se desilo?“ mirno upita Nikola.
„Damjan je insistirao da treba da provodiš što više vremena sa dedom, jer je jedini koga imaš. Mislim da je to bio njegov način da kompenzuje to što je malo vremena provodio sa ocem — zaista ne znam.“ borila se da zadrži kontrolu.
„Slušam te.“ reče Nikola.
„Povremeno je dolazio i čuvao te dok smo tata i ja radili i sve je bilo okej.“
„Ali?“
„Ok, budi malo strpljiv, nije mi jednostavno da pričam o ovome.“
„Dobro, mama — izvini.“
„Imao si nepune tri godine. Tata i ja smo bili na poslu. Bio je sasvim običan dan. Jul, prazan grad, spremali smo se za odmor.“
„Mama?“ reče nestrpljivo.
„Da, pa ništa... Damjan je zaboravio laptop kod kuće. Nije to ni primetio jer je imao nekoliko uzastopnih sastanaka u firmi, a onda je morao da se vrati.“

Dok je Nikola netremice slušao, činilo se kao da se nad zgradom polako navlače teški oblaci.

“Ušao je i zatekao Vida nepomičnog na podu, plavog u licu. Najpre ga je obuzeo bes, a odmah potom i strah. Potrčao je ka kuhinji i zatekao te kako koračaš po stolu, pravo ka širom otvorenom prozoru.”

Nikola je stajao zabezeknut.

„Da,“ reče Anja, kao da odgovara na tu reakciju.

„Pad sa ove visine bi bio fatalan i oboje mislimo da si spasen pukim slučajem. Da otac nije zaboravio laptop. Da je sastanak trajao malo duže. Da je gužva u saobraćaju bila veća. Mnogo puta sam vrtela te mogućnosti u glavi. Mnogo puta.“

„Šta se onda desilo?“
„Tata te je zgrabio i pozvao me da hitno dođem, a onda je pozvao i hitnu pomoć. Deda je preživeo bez većih posledica. Ispostavilo se da je uzeo dozu koju njegovo telo više nije moglo da podnese.“
„Ali, tu se sve prekida?“ reče Nikola, sklapajući komadiće porodične istorije.
„Da, Damjan je to vrlo loše podneo. Ja sam se držala po strani. Znala sam da je konačno morao da se suoči sa nekim teškim istinama. Ali da, rekao je ocu da prekidaju svaki kontakt i da na unuka zaboravi.“
„Šta se onda desilo sa dedom?“
„Ja sam još neko vreme ostala u kontaktu s bakom Martom, mada su i njih dvoje slabo komunicirali. Rekla mi je da je to bio konačni okidač da prekine sa svim drogama. I zaista je uspeo — nažalost, prekasno.“

Nikola je par trenutaka ćutao.


„Hvala ti, mama, možda ću i sa tatom moći da pričam o svemu tome,“ reče Nikola, tražeći Anjin pogled.
„Možda.“

Bluehorizon out

Nikola je s društvom otišao na Palić za vikend. Damjan je bio u ribolovu. Anja je ostala sama u stanu. Prolazila je pored poluotvorenih vrata Nikoline sobe i spazila njegov laptop na stolu.

Nije mogla da izdrži. Otvorila ga je i ugledala Nikolin inboks. Pažnju joj je privukao mejl od advokata, a odmah potom i poruka kompanije Bluehorizon. Grozničavo je kliknula na link u mejlu, što je otvorilo novi prozor u kojem je pisalo:

"Poštovani korisnici,
Bluehorizon vas sa žaljenjem obaveštava da je kompanija proglasila bankrot. U skladu s uslovima ugovora, pružanje usluga je obustavljeno.

Sve replike su nepovratno obrisane.

Bluehorizon – out."

Grlo joj se steglo. Gledala je u ekran, ali oči nisu uspele da se zadrže na tekstu. Naravno da je verovala detetu, ali sada je u njenoj svesti sve postalo do kraja istinito i neizbežno.

Pomislila je na Nikolu, zabrinuto, shvativši da je mejl već bio pročitan. Zatim je pomislila na Damjana. Ono „možda“ joj se svom snagom vratilo i primoralo da shvati da je upletena i da bekstva više nema.

Zatvorila je laptop i izašla.


← Nazad na početnu